Mnogo slučajeva pretilosti su direktna posljedica disbalansa inzulina koji omogućuje tijelu prijenos i preradu šećera (glukoze) i ugljikohidrata. Genetska predispozicija, alergije na hranu, navike u jelu i stres mogu utjecati na metabolizam glukoze, te rezultirati stanjem zvanim glukozna intolerancija. Suvišno konzumiranje šećera i rafiniranih ugljikohidrata mogu također pridonijeti glukoznoj intoleranciji i pretilosti. Ako inzulin nije brzo, da tako kažemo, očišćen iz krvotoka nakon jela, uzrokovati će osjećaj ponovne gladi. Obično inzulin signalizira tijelu da prestane jesti, ali ako osoba ima kronično povišenu glukozu zbog inzulinskog disbalansa, postoji mogućnost prekomjernog jedenja. Istraživanje pokazuje kako pretile osobe ne izgaraju šećer tako efikasno kao osobe s normalnom težinom, a dijete svakodnevno pogoršavaju problem. Kad osoba s pretjeranom težinom postane još više pretila, problem s inzulinom dolazi do još većega izražaja jer dolazi do sve lošijeg odgovora tijela na djelovanje inzulina. Kod takvih osoba jednostavni ugljikohidrati su provocirajuća točka za povećanje količine inzulina kojega tijelo ne može efikasno iskoristiti. Zbog toga možemo vidjeti visoke vrijednosti inzulina kod pretilih osoba. Čini se da su inzulinski receptori blokirani i da ne funkcioniraju normalno. Dolazi do kočenja djelovanja inzulina, tj. on ne stimulira prijenos glukoze u stanice, pa se stanice ne opskrbljuju energijom, što ujedno objašnjava zašto se tako često pretile osobe osjećaju umorno i bez energije. Situacija je time još i gora budući da inzulin ne pretvara glukozu u energiju i sve više glukoze odlazi u masne stanice pogodujući stvaranju još više masti.
Ovaj disbalans u radu hormona inzulina može uzrokovati disbalans i ostalih hormona bilo pretjeranim ili smanjenim izlučivanjem.
Na kraju inzulinski receptori ili sama gušterača biva iscrpljena i u tom slučaju nastaje dijabetes.
Višak inzulina kod pretilih osoba može dovesti do drugih komplikacija kao npr.: